Manjkave baze podataka utječu na mnoge aspekte proučavanja, valorizacije i interpretacije područja suvremene umjetnosti. Počevši od same mogućnosti istraživanja umjetnika u Hrvatskoj i formuliranja novih istraživačkih pitanja, nedostatni izvori podataka značajno otežavaju empirijska istraživanja povjesničara umjetnosti. To su samo neki od razloga zbog kojih je izrada centraliziranog arhiva za istraživanje umjetnika nužna.
Opservatorij umjetničkog rada (OUR) je strateški projekt koji nastoji izgraditi sveobuhvatni digitalni arhiv suvremenih likovnih umjetnika, kustosa, izložbi, izlagačkih lokacija. Dokumentiranjem suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i stvaranjem specijalizirane baze podataka projekt nastoji osigurati resurse za daljnju analizu i istraživanje. Pri tome se koriste kvantitativne i druge metode digitalne povijesti umjetnosti kako bi se dodatno obradili prikupljeni podaci. Sukladno takvoj metodologiji, projekt obilježava interdisciplinarnost, te povezivanje s drugim organizacijama, institucijama i pojedincima na domaćoj i međunarodnoj razini.
Projekt se intenzivirao 2018. godine kao dio programa umjetničke organizacije Format C, dokumentiranjem riječke scene okupljene oko Galerije SIZ. Projekt je osmislila povjesničarka umjetnosti Tihana Puc, koja se analiziranjem mreža umjetnika, umjetničkih institucija, događanja i organizacija bavi već neko vrijeme1, počevši od doktorske disertacije (In)visible Artists—Contemporary Artists from Croatia in the post-1989 “Globalized” Contemporary Art Field iz 2014. godine koja je ispitivala utjecaje globalizacijskih procesa na suvremene umjetnike u Hrvatskoj. Upravo je nedostatak izvora za istraživanje ponukao Puc na ideju o stvaranju baze podataka suvremenih umjetnika koja bi, osim što bi mogla poslužiti drugim istraživačima, mogla biti i osnova za vlastite analize. OUR je zahtjevan projekt koji se provodi unutar nezavisne scene, sa svom neizvjesnosti koju takav položaj donosi. Upravo takva pozicija govori o manjku prioriteta za osiguravanje dokumentacije i centralizirane digitalne baze podataka za istraživače unutar relevantnih institucija.
Metode digitalne povijesti umjetnosti
OUR je ponajprije projekt koji osigurava izvor podataka istraživačima i drugim zainteresiranim pojedincima, te sam temelj čini izrada javno dostupne digitalne baze podataka. Međutim unutar ovog projekta također se izvode i analize podataka uz pomoć različitih digitalnih alata.
To su prvenstveno kvantitativne metode karakteristične za područje digitalne povijesti umjetnosti. Do sad je za projekt najčešći način upotrebe i interpretacije baze podataka bila izrada mrežnih vizualizacija. Takva metoda omogućava analizu kompleksnih sustava kroz odabir i primjenu specifičnih kategorija, koje otkrivaju određena pravila, odnose, utjecaje, obrasce djelovanja. Tri kategorije su korištene za strukturiranje podataka i izradu mrežnih vizualizacija: umjetnici, umjetnički prostori i izložbe. U ovom slučaju se kategorija izložbi pokazala plodonosnom, jer pretvorena u objekt mreže iscrtava razvoj umjetničkog djelovanja, te identificira veze s ostalim objektima u mreži, kao što su institucije, organizacije, pojedinci i zemljopisna područja.
Iako ovakva istraživanja imaju svoje nedostatke jer ovise o točnosti prikupljenih podataka i o tome koje su kategorije odabrane kao ključne za izradu mrežne vizualizacije, ipak su nezamjenjiva u analizi sistemskih pitanja koja postaju vidljiva samo ako se promotre šire okolnosti. Ona mogu dati približnu sliku o grupiranjima, suradnjama, razinama utjecaja i moći u svijetu umjetnosti. Oslanjajući se na kvantitativno obrađene podatke, empirijska istraživanja pokazuju suvremena kretanja iz kojih se može, na određeni način, vrednovati rad umjetnika (ovakva se valorizacija razlikuje od kvalitativne kritičke analize i interpretacije njihova rada). Pri tome pokazatelj etabliranosti i statusa umjetnika mogu primjerice biti vidljivost galerija i muzeja u kojima se izlaže kao i sudjelovanje na umjetničkim događanjima poput festivala i bijenala.2
Postojeće dokumentacijske prakse
Za OUR je nezamjenjiva suradnja s institucijama poput muzeja i arhiva, privatnih arhiva umjetnika, kao i arhiva udruga i umjetničkih organizacija na nezavisnoj sceni. OUR se, također, ostvaruje u kontekstu već postojećeg institucionalnog i izvaninstitucionalnog arhiviranja umjetnosti u Hrvatskoj. Svaki od tih načina dokumentiranja specifičan je na svoj način. Kako bismo dobili bolji uvid u to kako se OUR razlikuje od postojećih praksi, valja podsjetiti na neke od načina dokumentiranja suvremene umjetnosti u Hrvatskoj.
U prošlom se desetljeću povećala svijest o važnosti arhiviranja nezavisne kulture. Nju karakterizira nestalnija pozicija umjetnika i projekata, a izostanak dokumentiranja često prati manjak resursa jer su za scenu uobičajeni prekarni uvjeti rada, odnosno nestalnost i manjak prihoda. Zato je područje izvaninstitucionalne kulture podložno brzim promjenama, projektima koji mogu biti pronicljivi, originalni i kritični, ali često kratkotrajni i nedovoljno dokumentirani, pogotovo ako ispadaju iz uobičajenih umjetničkih formata, pa je teško naknadno rekonstruirati tragove događaja, odnosa, pojedinaca, zajednica.
Upravo to može utjecati na širu nevidljivost, bez obzira na kvalitetu i značaj umjetničkog djelovanja izvan institucija. Takvi projekti često njeguju određene društvene vrijednosti, kao što su demokratičnost i egalitarizam, a njihov se utjecaj često prelijeva i izvan okvira djelovanja nezavisne kulture. Dokumentacijom vlastitog djelovanja organizacije mogu povećati vidljivost projekata i umjetnika koji djeluju na nezavisnoj sceni, ponuditi detaljniji uvid u lokalne aktere i zajednice te omogućiti evaluaciju s određenim vremenskim odmakom.
U tom je smislu za hrvatski kontekst značajan Centar za dokumentiranje nezavisne kulture koji je nastao 2011. godine, a prvenstveno se bavi prikupljanjem građe koja je nastala kao produkt djelovanja – poput knjiga, deplijana, filmova i bedževa – organizacija i pojedinaca na nezavisnoj sceni. Međutim, arhivirana građa ne uključuje uobičajenu dokumentaciju vezanu uz administraciju udruge ili umjetničke organizacije. Centar za dokumentiranje nezavisne kulture je community arhiv i stoga se razlikuje od načina na koji se dokumentira građa u institucijama poput muzeja. To, među ostalim, znači da sami korisnici mogu sudjelovati u kreiranju arhiva unošenjem meta-podataka u bazu i tako imati veću kontrolu nad dokumentiranjem vlastite građe. Osim ove, udruga KURZIV provodi još jednu strategiju bilježenja povijesti nezavisne scene, koju nazivaju „arhivom usmene povijesti“ u kojem provode intervjue s protagonistima kako bi se iz njihovog osobnog iskustva proširilo znanje, ali i uspostavile veze i narativi. Sjajan je primjer intervju koji je Martina Kontošić vodila s kustosom Darkom Šimičićem u kojem imamo priliku saznati ne samo neke činjenice o djelovanju hrvatskih umjetnika u zadnjih nekoliko desetljeća, nego i dobiti svojevrsni uvid u razvoj i odnose između umjetničkog djelovanja u institucijama i manje formalnim okruženjima.
S obzirom da je važna značajka projekta OUR njegova usmjerenost na digitalnu povijesti umjetnosti, važno je kao primjer digitalnog dokumentiranja umjetnosti spomenuti i Monoskop. To je javna knjižnica usmjerena prvenstveno na avangardnu umjetnost koja je istovremeno i wiki u kojem korisnici sami mogu unositi i oblikovati sadržaj. Vrijednost ovog projekta je promišljanje i nuđenje alternativa često restriktivnoj primjeni autorskog prava, posebno u području digitalnog izdavaštva. Budući da nije ograničen samo na lokalni kontekst, te se razlikuje od uobičajenog institucionalnog funkcioniranja knjižnica, karakterizira ga veći obujam javno dostupnog digitalnog sadržaja.
Za projekt OUR ključna je suradnja s muzejima i drugim institucijama pa je potrebno osvrnuti se i na takve dokumentacijske prakse. Posebno su značajni muzeji poput Muzeja suvremene umjetnosti, budući da projekt izrađuje bazu podataka hrvatskih suvremenih umjetnika. Muzejska dokumentacija uređena je Zakonom o muzejima, Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja muzejske dokumentacije o muzejskoj građi i drugim propisima. Muzejska dokumentacija na više je načina različita od nezavisne. Najčešće su baze podataka vezane uz sam muzej i njegovu građu, aktivnosti, djelatnike, povijest, izložbe i umjetnike. Za širu sliku djelovanja muzeja zaslužan je Muzejski dokumentacijski centar, s tim da je njegova aktivnost uvelike usmjerena isključivo na muzeje, čime je dio kulturne proizvodnje izostavljen.
Zašto dokumentirati suvremene umjetnike
S obzirom na nabrojene prakse dokumentiranja suvremene umjetnosti, postavlja se pitanje na koji se način projekt OUR razlikuje i popunjava praznine u arhiviranju, omogućavajući tako istraživačima uvid u materiju?
Ponajprije je to stvaranje središnje javne baze podataka koja je koncentrirana na same umjetnike, te potpunije mapiranje suvremene umjetnosti u Hrvatskoj čime se postiže njena veća vidljivost. Time je moguć utjecaj u vidu povećane vidljivosti periferije ili pak samo mapiranje dinamike onoga što se percipira kao umjetnički centar i periferija. Nedostaci postojećih arhiva najčešće su popunjavani podacima iz biografija umjetnika, što znači da projekt razotkriva skrivenije zakutke suvremene umjetnosti i omogućava pregled i interpretaciju novootkrivenih odnosa. Druga važna značajka projekta je da čini te kompleksne veze čitljivima koristeći digitalne alate, najčešće izradom mrežnih vizualizacija.
Dokumentacija u muzejima strukturirana je oko programa i rada samog muzeja, a ne cjelokupnog opusa i stvaralaštva pojedinog umjetnika. S druge stane dokumentacijski projekti nezavisne scene također su uglavnom okrenuti mapiranju vlastitog djelovanja, doduše s više financijskih i organizacijskih prepreka. Kako se OUR ne bavi samo nezavisnom kulturom, već pokušava arhivirati suvremene hrvatske umjetnike na svim razinama njegovog djelovanja, može nam puno toga reći o odnosu između institucionalnog i izvaninstitucionalnog djelovanja, zato što nam kvantitativnim metodama i mrežnom analizom omogućuje širi pogled na područje suvremene umjetnosti.
Prema Claire Bishop3 jedan je od zadataka muzeja suvremene umjetnosti pronaći marginalizirane (povijesne) narative i prakse koje omogućuju potpuniji pogled na sadašnjost i omogućavaju interpretaciju postojećeg fundusa uvijek iznova. Upravo je zato pogled kustosa često usmjeren izvan granica muzeja, na projekte nezavisne kulture i umjetnike koji djeluju na marginama. Koliko nezavisna scena, kustosi, udruge i organizacije zaista pridonose vidljivosti pojedinih umjetnika? Na koji način se odvija dinamika prepoznavanja umjetnika i suradnje u različitim kontekstima (institucionalnim, izvaninstitucionalnim, pa čak i komercijalnim)? OUR mapiranjem takvih odnosa može ponuditi odgovore upravo na takva i slična pitanja i dati uvid u dinamiku razvoja nezavisnih projekata umjetnika, njihovog institucionalnog preuzimanja i vidljivosti na globalnoj razini.
About the OUR project: Tihana Puc
1 Od ostalih projekata iz područja digitalne povijesti umjetnosti valja spomenuti njeno sudjelovanje u istraživanju za projekt “Modeli i prakse globalne i kulturne razmjene i pokret Nesvrstanih zemalja“ koji zajedno provode Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu i Akademija likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani ili pak interaktivnu instalaciju „Kartogram Salona mladih: Mreža nagrađenih umjetnica i umjetnika“ koju je izradila zajedno s Mihaelom Gibom. U sklopu tog projekta prikupljeni su podaci o nagrađenim umjetnicima na Salonu kako bi se istražili njihovi međusobni odnosi.
2 Vidi: Puc, Tihana. “Mreže izložbi u „globaliziranom” polju suvremene umjetnosti — slučaj suvremenih umjetnika iz Hrvatske.” Život umjetnosti 105, br. 2 (2019): 42-75.
3 Bishop, Claire. Radical Museology, Or, What’s Contemporary in Museums of Contemporary Art? London: Koenig Books, 2013.
Tekst: Renata Šparada
Intervju: Martina Kontošić
Projekt prilagodbe otvorene online platforme “Inquiry Inc.” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, posredstvom Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, 2021. i 2022.
Projekt OUR autorice Tihane Puc u 2022. je posredstvom programa “Inquiry Inc.” podržan sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.