Potapanje u virtualnu zbilju od našeg tijela zahtijeva (pod)nošenje tehnoloških naprava na glavi, pred očima, na rukama, i upravo tu leži paradoks. Tehnologija VR-a bez fizičkog tijela nema nikakvog smisla, ona postaje djelotvorna tek kao njegova proteza. Marina Gržinić je u danas aktualnoj knjizi U redu za virtualni kruh pisala kako nastavci od nas čine hendikepirana bića suočena s tipom paradoksalnog sljepila. „Istovremeno se približavamo savršenom pogledu stroja”, piše Gržinić, zbog čega se nalazimo u „situaciji u kojoj vidjeti ne znači vidjeti više, već i to da vidjeti nije moguće”1Marina Gržinić, V vrsti za virtualni kruh. Čas, prostor, subjekt in novi mediji v letu 2000. Znanstveno in publicistično središče, Ljubljana, 1996., str. 78 Možda baš u toj performativnoj ulozi našeg tijela koje izvodi ograničenim i začudnim pokretima, osjetima i pogledom, leži dokaz da tehnološki fascinantne sprave visoke razlučivosti nisu dovoljne da bi se virtualna zbilja doživjela. Štoviše, njen potencijal leži upravo u ispreplitanju ljudskog pogleda s pogledom stroja, onog doslovnog i metaforičkog, zbog čega polje njegove primjene, bilo da je riječ o medicini, umjetnosti ili industriji videoigara, definira njegove konceptualne parametre.
Tea Stražičić, 2018.
Pokretna slika virtualnog pejzaža ključna je za njegovu recepciju, a stvaranjem jednog takvog ambijenta bavili su se rezidenti prvog i drugog izdanja međunarodne umjetničke rezidencije VR inkubator, odnosno #VR_inc. S ciljem istraživanja potencijala tehnologije virtualne realnosti, kao i kontekstualizacije njenog nastanka, rezidencija je održana u Podstrani 2018. i Dubrovniku 2019. Organizirala ju je umjetnička organizacija Format © u okviru svog programskog repertoara koji kritički promišlja suvremenu digitalnu stvarnost. Rezidencija je pokrenuta na inicijativu Schwestern Sisters, iza koje stoje Tea i Marta Stražičić, u suradnji s Formatom ©. Cilj je bio omogućiti uvjete za eksperiment i istraživanje na području virtualne zbilje, ali i reagirati na komercijalizaciju VR tehnologije, osobito u okviru industrije zabave. #VR_inc kreće u smjeru razmišljanja kako VR umjetnost može ostvariti „human, diskurzivan, kritičan i avangardan izričaj koji svojim likovnim, etičkim i konceptualnim vrijednostima ima potencijal nadići tehnofetišističke profitne perspektive i populističke parole.”2Vidi: #VR_inc-001 (virtualna materija). https://formatc.hr/cat/vr_inc/, pristupljeno 2.8.2020 Iz tog su razloga odabrani rezidenti iz različitih područja umjetnosti, znanosti i tehnologije kako bi postojeće znanje (pod tehničkim vodstvom Schwestern Sisters i Filipa Ugrina), upotrijebili kroz nove perspektive virtualne zbilje. Pritom je podjednaku važnost imalo dijeljenje radnog i životnog prostora, gostovanje i gostoprimstvo, proces realizacije rada, istraživanje, širenje profesionalne mreže i horizonata, te uspostavljanje nove relacije do turističkog mjestašca nadomak Splita.
Foto: Format C; Screenshot: Filip Ugrin; Dokumentacija (preuzeta s IG): Lukas Schmeck i Katharina Joy Book, 2018.
Pobliže otkrivanje djelića dalmatinskog pejzaža rezultiralo je fragmentiranom virtualizacijom hrvatskog priobalja u vidu fotogrametrije čamaca, slomljenih gradela, mola, motora nađenih in situ, uklopljenih u strukturu paraprostora koju čine i 3D modeli, digitalne skulpture, slike, animacije, performansi i glazba. Pritom pojedini objekti sadrže više ili manje informacija, a često ih prati zvuk koji osvještavamo tek kad im se približimo. Umještanjem morskih motiva u krajolik virtualne zbilje, rezidenti/ce su se odmaknuli od ideje o prevođenju tipičnog dalmatinskog pejzaža u virtualnu inačicu te su nas odveli u drugu verziju stvarnosti, odnosno u tehnološko drugdje. U toj realnosti postaje moguće hodati ili letjeti, ne vlastitim tijelom, već optičkim pomicanjem prostora što za posljedicu ponekad stvara osjećaj mučnine. Prostor postaje fluidan, moguće ga je sagledati iz različitih rakursa, a zidovi ne predstavljaju nikakvu prepreku. Izvedeni objekti imaju različiti stupanj dovršenosti, a pošto su nastali u okviru VR inkubatora slijede jedan od preduvjeta rezidencije – njihova forma ostaje otvorena za daljnje korištenje. Budući rezidenti nastale će objekte moći slobodno koristiti i dalje razrađivati njihov kolorit, formu i funkciju.
Lukas Schmeck, 2018.
U izvedenom virtualnom krajoliku Filip Ugrin, Lukas Schmeck i Katharina Joy Book potpisuju najveći broj fotogrametrijskih objekata. Osobito je upečatljiva fotogrametrija ledomata na kojem stoji natpis LED ICE MACHINE. Pritom su oni LED iskrivljeno pročitali kao Light Emitting Diode, odnosno skraćenicu za svjetleću diodu – simbol optičke komunikacije. Fotogrametrije postaju svojevrsne spone s materijalnim okruženjem iz kojeg su preuzete. One povezuju digitalni prostor s materijalnim prostorom Podstrane ili Dubrovnika. Drugi objekti, poput apstraktnih skulptura dua Ittah Yoda (Virgile Ittah i Kai Yoda) prenesene su u digitalnu formu, pri čemu u alternativnoj stvarnosti imaju ulogu njenog gradivnog elementa. Prevedeni objekti su i barka s bijelim jedrima te bubice tankih nogica koje same sebe osvjetljavaju, a njihov su predložak crteži Martina i Teina oca, koje su one preoblikovale u trodimenzionalne objekte. Nadrealnoj atmosferi doprinosi groteskna riba Sunčane Brkulj stvarajući paralelnu viziju morskog pejzaža. Jedan od citiranih motiva je i vražićak s kapuljačom Tee Stražičić koji se izvorno pojavio u okviru izložbe Dance with the Devil3Schwestern Sisters (Tea i Marta Stražičić) su s duom Ittah Yoda (Virgile Ittah i Kai Yoda) realizirale animaciju, skulpturu i videoigru izložene u okviru izložbe Dance With the Devil kustosa Lovre Japundžića u ožujku 2019. u galeriji Močvara, Zagreb. gdje je bio dio distopijskog ambijenta. Nastali digitalni krajolik stvaraju objekti čija provenijencija nije nužno digitalna, već se može naći u postojećim umjetničkim radovima, predmetima pa i arhitektonskim elementima.
Marta Stražičić, 2018.
Čitavim krajolikom prevladava glazba koju potpisuje Alejandro Saurí Suárez te stimulira naša osjetila radi lakšeg prepuštanja simuliranom iskustvu. Dok zvuk nježno tka atmosferu virtualne zbilje, vezivno tkivo čini mehanika kretanja određujući istančane relacije objekata, prostora i pogleda. Premda neuhvatljiva golom oku, čitavo iskustvo virtualnog prostora ovisi o njoj. Zato je oblikovanje mehanike kretanja, koje potpisuje Marko Žmak, ostvareno kao završna finesa u vidu drugog dijela rezidencije u Dubrovniku na kojoj su se Marku Žmaku pridružile Schwestern Sisters. Veze s lokacijom vidljive su u fotogrametrijama elemenata Starog grada, a naposljetku je nastali krajolik virtualne zbilje prvi puta predstavljen javnosti u formatu izložbe “Paralelni pomaci ~ simulacije” u galeriji Flora u Dubrovniku.
Schwestern Sisters i Marko Žmak, 2019.
Epilog produkcije VR inkubatora ostvaren je u vidu izložbe “#VR_inc-001 (virtualna materija)” koja je dodatno nadograđena virtualnim postavom u fotogrametriji Dioklecijanovih podruma. Iako je prvotna ideja bila izložba u Dioklecijanovim podrumima, od toga se odustalo jer je riječ o zaštićenoj baštini koja ne trpi većinu intervencija koje traži postav. Naposljetku je izložba digitalnih radova postavljena u digitaliziranom prostoru Dioklecijanovih podruma, dok je VR instalacija preko koje se moglo pristupiti digitalnom ambijentu bila izložena u kuli Dioklecijanove palače. Schwestern Sisters pritom namjerno nisu digitalizirale Dioklecijanove podrume kao savršenu simulaciju, istaknuvši točkasto i porozno digitalno tkivo, poigravši se arhitekturom dodavanjem novih podruma. U okviru virtualne izložbe predstavljeni su svi radovi nastali u okviru rezidencije, od post-humanih krajolika Samuela Cappsa, preko fotografije na rijeci Josipe Krolo, oblikovanja zvuka Nicka Zhua, videa Ittah Yode, kroja za masku kukca Tine Spahije, do videa Katharine Joy Book i Lukasa Schmecka.
#VR_inc-001 (virtualna materija) @ HULU, 2019.
Iako neposredni rezultati VR inkubatora predstavljeni u Splitu i Dubrovniku čine točku na i, rezidencija je imala mnogobrojne suradničke i druge reperkusije. U zagrebačkoj AKC Medika izveden je VR performans VR00000M – izvedbeno djelo u nastajanju Lukasa Schmecka, Katharine Joy Book i drugih suradnika/ca. U okviru simpozija Glowing Globe, 2019. Dijana Protić je održala predavanje o virtualnoj zbilji u hrvatskom kontekstu i spomenula je dosege VR inkubatora.
U međunarodnom kontekstu, Marta Stražičić je s Ittah Yodom nastavila suradnju na VR pejzažu koji se prenosi uživo 24/7, a svoj su rad u kombinaciji sa skulpturama i posebnim postavom izlagali na više lokacija, primjerice na izložbi Body alights – a fragmented memory, Tokyo. Samuel Capps je povezao Schwestern Sisters za suradnju na projektu WhaleFall kojeg su kurirali Most Dismal Swamp u Gossamer Fog u Londonu. Na poziv Lukasa Schmecka, Tea Stražičić je sudjelovala na izložbi QT UR EA održanoj u Trauma Bar und Kino u Berlinu.
Ittah Yoda, 2018.
Naposljetku, razmišljajući o virtualnom konstruiranju subjekta, polazište rezidenata bilo je realizirati svojevrsni meditativni ambijent koji bi pomogao unutarnjoj ravnoteži. Ovakav smjer iščitavanja motivacije u skladu je s promišljanjem jedne od rezidentica, psihijatrice i glazbenice Ivane Picek koja proučava načine uporabe VR-a u liječenju. Time je dotaknut aktualan pravac suvremene primjene VR-a kao alata u psihološkom liječenju. No, kada se sagleda konačna produkcija VR inkubatora, ona se dotiče i drugih ključnih tema na području umjetničkog VR-a, od digitalizacije kulturne baštine do problema virtualne izložbe, pri čemu vješto izbjegava stvaranje komercijalne virtualne slike kakva bi se mogla očekivati od strane turističke industrije. Tome je pridonijelo istraživanje Anđele Tenšek i Paul Messicka koji su proučavali turistički razvoj obale u kontrastu s prirodnim okolišem, pri čemu ih je zanimalo kako pomoću VR-a stvoriti novi pogled koji ne pripada ni turistu ni lokalcu. Zato se umjesto savršene digitalne kopije, uz isticanje greški i fragmentirane slike naglašava digitalna priroda produciranog prizora. Njihov virtualni krajolik pritom ostaje nedovršen, odnosno otvoren, kako bi ukazao na kolektivni rad i proces koji iza njega stoji, u isto vrijeme pozivajući na uključivanje. Fokus VR inkubatora bio je na stvaranju virtualne zbilje koju je moguće iskusiti zahvaljujući sustavu vizira koji savršeno blokira pogled na našu stvarnost. Međutim, upravo ta stvarnost – sa svom svojom materijalnošću jednog kolektivnog boravka i rada – preduvjet je nastanka digitalne zbilje.
Irena Borić
Lektura: Martina Kontošić
Tekst čitala: Teuta Gatolin
Vizuali: Format C, #VR_inc umjetnici_e
Umjetničko vodstvo programa 2018-2019: SwS
“VR inkubator” produkcijski projekt provodi umjetnička organizacija Format C uz financijsku podršku Grada Zagreba i Zaklade “Kultura Nova” koja podržava program “Inquiry Inc.[2020]”.
Projekt prilagodbe otvorene online platforme “Inquiry Inc.” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, posredstvom Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, 2021-2022.