Kontekst globalne pandemije dodatno je uvjetovao i osvijestio prožetost svakodnevnih zadataka i dokolice s digitalnim prostorima i alatima. Iako je i ranije fizička stvarnost postajala sve više isprepletena s računalnom tehnologijom, sada je takva djelomično digitalna egzistencija postala nužnost. U tom smislu je digitalno svakodnevno i baš zato valja obratiti pozornost na načine na koji nas to oblikuje: na estetičkoj, ali i političkoj, društvenoj i osobnoj razini. Ovogodišnji radovi koji su izloženi u darknet galeriji Pivilion na različite načine pristupaju digitalnom u njihovom umjetničkom radu ovisno o tome što umjetnice žele postići.
Galerija svojim smještanjem na darknet postavlja pitanje kako izbjeći implikacije postojećih vlasničkih struktura digitalne infrastrukture i pravednije je oblikovati. Međutim sami radovi nisu strogo usmjereni na propitivanje digitalnih sustava, iako dolaze do određenih zaključaka jer koriste različite digitalne programe kako bi istražili konkretne tematike kojima su zaokupljeni.
Svaki od radova odgovara na stvarnost kojom smo okruženi. Neki su radovi više odmaknuti od nje, u nesvjesnom, poeziji i snovima, dok se drugi bave još većim uranjanjem u nju: podastiru dokaze o promjenama koristeći digitalne alate, bilo kao istraživanje ekonomskih prilika ili pak kao vizualno osvještavanje geološkog vremena i našeg mjesta u njemu.
Društveno i osobno, angažman i eskapizam
Dva se rada bave posljedicama COVID-19 pandemije i zagrebačkog potresa, sa sasvim oprečnim rezultatima: jedan je poziv na direktno sudjelovanje i angažman, a drugi je poetičan i osoban, bez obzira na to što je nastao automatskom semantičkom analizom fotografskog materijala.
Prvi je Art Without Place Ane Kuzmanić, u originalnom obliku web stranica na kojoj su pozvane umjetnice i radnice u kulturi da ispune jednostavan upitnik o utjecaju pandemije na njihov život i daju prijedloge kako ostvariti bolje ekonomske prilike za cijeli kulturni sektor. Rad je participativan i poziv je na aktivno djelovanje u zajednici; poput sociološkog istraživanja koristi anketnu metodu. U ovom je slučaju digitalna tehnologija alat za postizanje društvenog konsenzusa o političkom i ekonomskom mjestu umjetnosti u društvu.
Sasvim drugačiji je rad Sare Salamon Today Is Almost Done koji je digitalnu sferu iskoristio kao kreativni odmak i bijeg. Kroz transformaciju digitalnih fotografija u poeziju putem strojnog prevođenja slike u sintaktičke jedinice umjetnica je suprotstavila kreativnu snagu riječi nasuprot prizora otrježnjujućeg realizma. Obojani odlomljeni grumen zida na fotografiji tako postaje ljubičasti cvijet, a šuta kao vidljiva posljedica destrukcije poetični je kameni pod.
Slično je s radom Mreža, 1991. – 2011. Kate Mijatović koja preuzima funkcionalnost hiperveza i vlastite arhivske video snimke kako bi u isto vrijeme približila strukturu snova i postavila verbalni sadržaj snova u vizualni kontekst određenog vremena i prostora (zimski prizori snimljeni tijekom vožnje autobusom u smjeru Baranje). Sadržaj snova je predstavljen opisima, a označene ključne riječi su u isto vrijeme linkovi koji povezuju snove. Ovaj rad s jedne strane istražuje snove jer su hiperveze paralela za asocijacije, a s druge propituje prirodu digitalnih sadržaja i mogućnosti umrežene digitalnosti. Koliko je digitalna mreža, kao nešto što posjeduje privid nematerijalnosti, pogodna za približavanje snova i nesvjesnog?
Kao i u slučaju snova Kate Mijatović, Moth Castle Andree Resner oslanja se na vlastitu imaginaciju, simbole i mitologiju kako bi stvorila narativ svoje digitalne animacije. Fantastični motivi moljaca i dvoraca, grmljavine atmosferično popraćene glazbom koji potpisuju Garcia & Vezic, stvaraju bajkoviti ali mračni ugođaj. Rad predstavlja istraživanje mogućnosti digitalnog medija da prenese njezine poetične fantazije. Digitalna animacija je samo dio bogatog vizualnog imaginarija koji umjetnica stvara. Upravo njezini radovi izvedeni u fizičkom prostoru otkrivaju posebnosti i ograničenja stvaranja u ovom mediju za koji umjetnica priznaje da je samo naznaka njezinog ukupnog stvaralaštva.
Estetika digitalnih okruženja
Od početka pandemije u digitalnom okruženju se populariziralo više takozvanih internetskih estetika, kao što su dark academia i cottagecore, koje su se proširile društvenim mrežama. Međutim, i izvan takvih supkultura, samo korištenje digitalnih alata suptilno utječe na oblikovanje našeg estetičkog senzibiliteta.
Na koji način računalni programi estetički oblikuju radnu okolinu, ispituje rad Hatch Leaks Mirne Udovčić. Iako posao arhitektice zahtjeva preciznost, digitalni alati koji se koriste, u ovom slučaju računalni softver AutoCAD, ponekad stvaraju greške. Takva digitalna vizualna okruženja usmjeravaju imaginaciju i stvaraju gotovo neprimjetno pasivno usvajanje vizualnog jezika jer smo svakodnevno okruženi estetikama koje generiraju radni procesi. Pri tome utjecaj digitalne sfere ne mora nužno biti svjesna kreacija, nego nuspojava određenih digitalnih (ne)funkcionalnosti.
Za razliku od takvog pasivnog pristupa digitalnoj estetici, video rad Bl1nk Bojane Vojvodić aktivno i zaigrano eksperimentira oponašajući slikarsku tehniku upotrebom različitih digitalnih alata i tako ostvaruje mogućnosti medija, pri čemu je krajnji rezultat ekspresivna apstrakcija u kojoj dominiraju boja i pokret. To je ujedno rad koji je najviše zaokupljen formalnim mogućnostima digitalnih alata za obradu slike i videa.
Digitalna umjetnost i ekološka promišljanja
Značajan dio radova se bavi temom ekologije u doba antropocena. Organsko i digitalno u pojedinim radovima ukazuje na isprepletenost tehnologije i prirode, kao i ljudi i okoline. Oni nam posebno ukazuju na vrijeme koje nam izmiče jer se sporost određenih procesa može zamijeniti za statičnost ili pak postaje dio geološke promjene koja nije vidljiva bez umjetničkih ili znanstvenih instrumenata.
Upravo takav rad je Steady movement (one of forests, three of birds) Ivane Tkalčić jer se bavi temporalnošću procesa koje karakteriziraju spore ali napredujuće promjene (a koje su time i manje vidljive). Rad sadrži video u kojem se sporo oblikuju konture ptica i animacije bilja. I u ovom je radu vidljiva digitalna obrada odabranih motiva: ptica i biljaka kao i pokreta koji je sasvim digitalno predstavljen kroz fluidne promjene mrlja koje postaju reprezentacija ptica i suptilno mreškanje listova animiranih biljaka. Njezino istraživanje želi upravo približiti prostor između pokreta i mirovanja. Kroz ovaj rad postajemo svjesni pokreta u naizgled statičnom organizmu poput biljke i njegovog odnosa i povezanosti s drugim živim (i neživim) objektima, u ovom slučaju pticama.
Slično je i s radom Magical Objects Teute Gatolin koji približava geološke i biološke materijale, kao i svakodnevnu tehnologiju koja nas okružuje. Sama tehnologija uključuje u sebi materijale koji su se oblikovali eonima. Njezini „magični objekti“ pokazuju različite stadije propadanja u kojima se očituje njihova prolaznost. To su suho lišće, sjemenke, pero, školjke, puževi, kukci, obluci različite geološke strukture, pa čak i ceduljica na kojoj se ponavlja ime Jamesa Huttona, pionira geologije koji je istraživao vremenski nastanak stijena i Zemljine kore. Takav izlog različitih materijala osigurava dodir s vremenom koji izlazi iz okvira trajanja pojedinačnog ljudskog, životinjskog ili biljnog života i daje tim predmetima magičan predznak. Postajemo svjesni naše povezanosti s materijalima koji ukazuju na različite lokacije i temporalnost. Propadanje, trošenje i ostali znakovi vremena na organskim materijalima, smješteni su u kontekst geološkog vremena. Materijali koje koristimo kao alate ili tehnologiju, samo su dio tog ciklusa, povezani s ostatkom prirode.
Jedan od načina mijenjanja i stvaranja novih narativa o prirodi koji nužno ne proizlazi iz strogo antropocentrične pozicije je pokušaj sagledavanja situacije iz perspektive neživih objekata. Tako se unutar rada meso:maline:metal_lemni plam Luane Lojić otvara pozicija za postojanje prirodnih procesa i materijala koji izmiču ljudskom shvaćanju. U njemu umjetnica preuzima promidžbene materijale i vizualne reprezentacije vode i zatim obrađuje taj materijal softverom za optičko prepoznavanje znakova (OCR). Umjetnica digitalno prevodi sliku u tekst kako bi stvorila nova značenja izvan korporativne logike. Međutim, rezultat je prilično zbunjujuća nakupina riječi i slova pa pokušaj shvaćanja i obogaćivanja imaginarija onoga što je voda postaje digitalni nerazumljivi prijevod izvornog materijala. Ono što preostaje je veća svijest o tome koliko je zapravo daleka i neuhvatljiva perspektiva neživih objekata. Tako u ovom slučaju prijevodi slika ne proizvode poetični odmak od stvarnosti, nego potvrđuju stranost i kaotičnost prirode koja izmiče ljudskoj imaginaciji bez obzira na pokušaje interpretacije.
Doticaj s ovom temom može se vidjeti i u pozadinskoj ilustraciji grafičkog vizualnog identiteta darknet galerije Pivilion koja preuzima izgled jedne od skulptura Dine Karadžić. 3D ispisane skulpture su bile dio fizičkog postava u Galeriji Prozori gdje su se simbiotski uparile s Raspberry Pi računalima čineći tako zajedno „serverske skulpture“. Umjetnica je inspirirana ne samo organskim oblicima, sedimentima, nego i nakupinama različitog otpada u kojima rastopljena plastika služi kao vezivno tkivo koje spaja materijale iz prirode. Takve su nakupine vizualni dokazi ljudskog djelovanja na prirodu, kao i isprepletenosti prirodnih i tehnoloških materijala. Simbioza dijelova materijalne digitalne infrastrukture i likovnog izričaja umjetnice i sama je dio odgovora na pitanje na koji način je digitalna sfera povezana s fizičkom te je daljnji poticaj na kontemplaciju prirodnog i tehnološkog svijeta koji nas okružuje.
Tekst: Renata Šparada
Tekst čitala: Teuta Gatolin
Vizuali: Format C / zapisi ekrana djela umjetnica izlagačica
Projekt prilagodbe otvorene online platforme “Inquiry Inc.” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, posredstvom Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, 2021-2022.
#pivilion_dot_net produkcija je organizacije Format C i projekta hacklab01, u 2021. podržana financijskim sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba te Zaklade Kultura nova.
