#PIVILION_DOT_NET 2022.
Unutar #PIVILION_DOT_NET izložbe u 2022. godini predstavljena su četiri umjetnička rada u online prostoru već postojeće galerije na darknetu, koju je dizajnirala Petra Milički. Kao i prošlogodišnji, radovi nisu strogo tematski kurirani, ali se ipak mogu podvesti pod zajednički nazivnik jer se uglavnom bave lokacijama – bilo onim fizičkim i javnim, bilo intimnim, bilo digitalnim. Svima je njima zajednički pokušaj povezivanja i komunikacije pa tako istražuju odnos između fizičkog i digitalnog mjesta. Odabrani radovi ispituju značaj fizičkih i online prostora u kojima odrastamo i njihovog utjecaja na naš identitet, proučavaju rituale potrebne za digitalno povezivanje na globalnoj razini i mogućnosti subverzije digitalnih prostora. Radovi se tako bave osobnom dimenzijom bliskih nam prostora, javnim prostorima namijenjenima lokalnoj zajednici, ali i digitalnim prostorima, kao što su web stranice koje istodobno generiraju glazbu i promišljaju položaj čovjeka unutar globalne digitalne mreže i performansi koji propituju prirodu digitalnih radnih prostora.
Tako je izložena digitalna inačica rada I’m not a robot Darka Fritza, u kojem umjetnik preispituje granice isključivo digitalne komunikacije preuzimajući digitalni zapis iz elektroničkog konteksta. Natpis se referira na strojnu provjeru koja zahtjeva dokaz o tome da je korisnica čovjek, a ne umjetna inteligencija. Istoimena hortikulturna instalacija izvedena je 2020. godine u Rijeci u sklopu projekta Europska prijestolnica kulture u fizičkom prostoru riječkog sveučilišnog Kampusa. U izradi su sudjelovali udruga Dragodid, djelatnici Čistoće i zainteresirani građani koji su natpis I’m not a robot izradili u tehnici suhozida i okružili ga biljem. Umjetnik je oblikovao tipografiju imajući u vidu tradicionalnu tehniku u kojoj će biti izveden.
Ovo je jedna od iteracija njegovih radova u kojima vizualne (ali ne i funkcionalne) elemente iz jednog medija (najčešće su to poruke koje su vezane uz digitalni kontekst određenih programa i interneta) prenosi u oblik analognih i site-specific instalacija bliskih land artu. Tako se fizička instalacija oslanja primarno na estetiku digitalne tehnologije, a upravo je ta estetička komponenta naglašena prebacivanjem u medij u kojem se gubi prvotna funkcionalna karakteristika takvih poruka jer biva zamijenjena drugom, kognitivnom funkcijom – postaje mjesto kontemplacije o umjetnoj inteligenciji, te problematizira pitanje u kojoj mjeri digitalna komunikacija može zaista povezati našu cjelokupnu ljudskost. Koje fenomenološke karakteristike iskustva komunikacije s drugim čovjekom gubimo koristeći digitalnu tehnologiju koja nas reprezentira? Fizičko ovdje i sada je izvedbom rada u konkretnom prostoru i vremenu sveučilišnog kampusa suprotstavljeno digitalnom okruženju i porukama u kojima se traži prepoznavanje ljudskosti nasuprot umjetne inteligencije. U galeriji na darknetu rad se vratio u digitalni kontekst u kojem se dalje modificira njegova funkcija. Digitalni video dokumentira proces izrade suhozida u sklopu radionice koja je uključila lokalnu zajednicu u projekt. Ova digitalna iteracija preuzima prijašnje slojeve značenja i otvara nove formalne i sadržajne mogućnosti rada: prožetost fizičkog i digitalnog svijeta naglašena je promišljanjem koje se događa u okvirima digitalnog medija. Međutim, veća izražajna snaga rada ipak leži u analognoj interpretaciji digitalnog sadržaja.
Još jedan rad koji je primarno izveden na specifičnoj fizičkoj lokaciji je After Mie Miletić. Za razliku od Fritzovog rada, Miletić odabire mjesto koje je ostavilo dojam na intimnijoj, osobnijoj razini, pa u radu istražuje poetike i mitologiju vlastitog kreativnog razvoja. Naime, u fizičkom prostoru rad je 2016. godine izveden kao izložba fotografija i poezije za zidu, koja bilježi iskustva umjetnice nastala na tom istom mjestu godinama ranije, a koja su ujedno i povijest njezinih ranijih (umjetničkih) faza. Bez obzira na tu osobnu razinu, rad je u skladu s vrijednostima i idejama za koje se umjetnica zalaže: održivim načinom proizvodnje koji je temelj promišljanja o modi, ali i o umjetničkom djelovanju. Imperativ je potraga za lijepim, začuđujućim i inspirativnim u onome što nas već okružuje. Stoga umjetnica koristi već dostupnu, rabljenu odjeću koju nakon iscrpnog procesa istraživanja prerađuje i oblikuje u eksperimentalni modni izričaj. Često se modno oslanja na pomalo sirovu, buntovničku estetiku, a to isto se može uočiti i na scenografiji fotografija koje digitalno dijeli. Jedna od pozadina za fotografije je i „Disco Pavle“, zapuštena ruševina, lokacija koja nije samo rekvizit, nego i mjesto puno sjećanja, prostor koji je poput stare odjeće ponovno iskorišten, najprije kao mjesto stvaranja i inspiracije, zatim kao prostor pop-up izložbe, i naposljetku kao dokumentacija u kibernetičkom prostoru. U digitalnoj verziji rad kombinira nacrte, fotografiju, tekstove i video zapise koji otvaraju komunikaciju prema puno široj publici. Prisutan narativ pokazuje kako su nestajali pojedini elementi fizičke izložbe u interakciji s lokalnom publikom. Traženje vlastite kreativne iskre u dijeljenim prostorima kao što je „Disco Pavle“ (s eksplicitnim grafitima kao tragovima odrastanja u kvartu) ostavlja dojam autentičnosti i zainteresiranog suživota s drugim (nepoznatim) pojedincima koji obitavaju na tom prostoru. Kroz vlastitu se modu i umjetnost umjetnica tako suočava sama sa sobom i neposrednim svijetom koji je okružuje.
Nasuprot tome, ASHB-22 hvata se u koštac sa cjelinom digitalnog svijeta i za razliku od I’m not a robot i After ne uključuje nikakvu fizičku lokaciju. Francuski umjetnici Alexandre Suné i Hugo Baranger stvorili su sustav koji proizvodi polifoniju sačinjenu od zvukova (nota), izgovorenih brojeva te jedinstveno oblikovane pozadine koji se generiraju na temelju dekadske notacije IP adrese posjetitelja. Varijabilni dio generiranog doživljaja s iste IP adrese temelji se pak na podacima o vremenskoj zoni i točnom vremenu posjeta .onion stranice. Izgovorenim brojkama rad se referira na takozvani number station, kratkovalnu radiostanicu koja emitira brojeve određenim, naizgled nasumičnim, slijedom, a za koji postoji čvrsta sumnja da se koristi u špijunske svrhe. Međutim, motivacija umjetnika u ovom radu je sasvim drugačija – približiti ljude na globalnoj razini koristeći digitalno generiranu glazbu. Svaki novi posjetitelj doprinosi generiranju novog zvuka koji se onda kombinira s ranijima. Na taj način umjetnici daju posjetiteljima mogućnost da, prvenstveno putem sluha, mogu osjetiti lokacije svakog individualnog posjetitelja (ili računala s kojim se posjetitelj spaja) stvarajući pritom harmoniju temeljenu na različitostima njihovog smještaja u globalnoj mreži. Projekt tako u nekim segmentima asocira na zvukove i namjere eksperimentalnih minimalističkih skladbi Philipa Glassa ili pak Stevea Reicha, te putem kompleksnosti polifonije cilja na univerzalne vrijednosti koje spajaju čovječanstvo. Pri tome se uobičajeno korištenje digitalnih tehnologija koje stvara specifične digitalne tragove, kao što napominju umjetnici, pretvara u iskustvo kontemplacije nad veličinom i ukupnošću globalne digitalne zajednice.
Digitalnom okolinom bavi se i Mantissa, rad koji tematizira kompjutersko sučelje. Umjetnik Crash-Stop se u svojim promišljanjima tehnologije dotiče ontoloških pitanja pokušavajući odgovoriti što je desktop, odnosno radna površina kompjuterskog ekrana. Upravo je to digitalni prostor koji najviše odražava koliko formalne mogućnosti tehnologija koje koristimo oblikuju našu radnu okolinu i koliko nam dopuštaju da je mi sami oblikujemo. Točnije, rad proučava eksperimentalne mogućnosti i interpretacije desktopa polazeći od toga kako se uobičajeno i svakodnevno koristi. Umjetnik je izradio shell skriptu koja stvara greške i generira video desktopa uz pomoć dvije web kamere koje snimaju ekran i stvaraju povratnu petlju. Rezultat je dinamična igra generativnih oblika koji s jedne strane nastaje na temelju izrađene skripte, a s druge se bazira na izboru i položaju prozora koji se otvaraju. Umjetnik radi novu kreaciju destruirajući pritom postojeću funkcionalnost i izgled digitalne radne površine. Refleksija i digitalna estetika postavljena je tako iznad utilitarne logike radnog procesa koji se odvija putem kompjuterskog sučelja. Posljednjih su godina pandemijski uvjeti povećali svijest o opasnostima toksične produktivnosti do razine izgaranja na poslu, koji u digitalnom kontekstu često podrazumijeva gledanje u otvorene prozore na grafičkom sučelju i korištenje komodificiranih digitalnih okruženja i alata. Kroz svoj nam rad Crash-Stop pokazuje alternativne načine korištenja tehnologije otvorenog koda koji nadahnjuju i potiču znatiželju o istraživanju mogućnosti digitalnih sučelja i koji u svojoj zaigranosti nude odmak od kulture prevelike zaposlenosti.
To je, uostalom, u skladu s filozofijom cijelog projekta Pivilion koji potiče autonomno djelovanje na marginama (a koje se očituje upravo u lokaciji izložbe – darknetu) kako bi ukazao na problematične načine na koji se koristi digitalna tehnologija. Ovogodišnji radovi tako progovaraju o tome kako doživljavamo digitalna okruženja, kako ih potencijalno mijenjamo i kako ona mijenjaju nas. Isprepletenost digitalnog s fizičkim svijetom očituje se ne samo u oblikovanju javnih prostora nego i u osobnim doživljajima prostora, kao što nam pokazuju predstavljeni radovi. Zamišljanje digitalnih prostora kao mjesta povezivanja možda se čini kao nedostižna utopija, ali je još uvijek živa u prostorima otpora poput ovog.
Renata Šparada
Tekst: Renata Šparada
Tekst čitala: Teuta Gatolin
Vizuali: Format C / zapisi ekrana djela umjetnica izlagačica
Projekt prilagodbe otvorene online platforme “Inquiry Inc.” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, posredstvom Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, 2021-2022.
#pivilion_dot_net produkcija je organizacije Format C i projekta hacklab01, u 2021. podržana financijskim sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba te Zaklade Kultura nova.
