Razgovor faze I: Bojana Vojvodić i Denis Mikšić
Kolaborativnost i participativan pristup radnom procesu u temeljima je rada umjetničke organizacije Format C pod vodstvom Dine Karadžić i Vedrana Glige. Dosljednost se odražava i u postupku kojim su pristupili gradnji dokumentarnog filma o glitchu. Vjerojatno vodeći zagovaratelji umjetnosti glitcha u Hrvatskoj, ali i regiji, stvaranju filma o ovom fenomenu digitalne umjetnosti pristupili su u dijalogu sa svojim dugogodišnjim suradnicima i suorganizatorima različitih projekata Denisom Mikšićem i Bojanom Vojvodić. Proces je organski i razvijat će se kako na temelju istraživanja potencijalnih sadržajnih i vizualnih struktura tako i uz uključivanje glasova stalnih suradnika te niza autora u ovom polju.
Denis Mikšić iz karlovačke udruge KA-MATRIX s Formatom C surađuje od 2016. godine kada su u Karlovcu započeli prvi Free Art Glitch program, što smatra pionirskim poduhvatom za Karlovac. Kaže: “Bilo je to druženje od nekoliko dana koje je sadržavalo radionice, izložbu, razgovore s umjetnicima. S obzirom da se KA-MATRIX između ostalog bavi i promocijom suvremene interdisciplinarne nezavisne kulture i umjetnosti, tu smo “kliknuli” i od tada do danas intenzivno surađujemo. S KA-MATRIX-om kao nositeljem i Formatom C kao partnerima iza sebe imamo proveden i jedan uspješan europski projekt.”
Bojana Vojvodić multidisciplinarna je umjetnica koja od 2019. godine i prijave na FLAG rezidencijalni program sudjeluje u projektima i radu Formata C. U razgovoru otkriva kako joj je prijavu savjetovao upravo Denis Mikšić, kada su se upoznali na umrežavanju udruga, a ona radila na projektu Nove Prakse, Platforme za društveni centar Čakovec. Kaže kako je u Karlovcu na FLAG-u došlo do nekog kemijskog spoja: “Sudjelovala sam na Glitchlab seriji tjednih radionica, online, izlagala sam svoj rad bl1nk u sklopu Pivilion projekta i na /’fu:bar/ expo, učila nove stvari i na Pivilion workshopu i sl. Svake godine sam na FLAG-u, a ove godine sam prijavila i svoj gl1tchpvnk video za Pivilion/EXEno1, i uvijek volim surađivati na idejama Formata C ili biti od neke pomoći, vjerujem u njihove ideje.”
Upravo slijedom ovih suradničkih i umjetničkih preklapanja i dijeljenja znanja, Vojvodić i Mikšić pokazali su se kao dragocjeni sugovornici za razgovor o prvoj fazi stvaranja filmske priče o glitchu i razumijevanju procesa njegovog ekraniziranja.
Možete li se osvrnuti na svoju ulogu u stvaranju dokumentarca o glitchu i kako se ona nadovezuje na vašu praksu u umjetnosti i na kulturnoj sceni?
B: Još za vrijeme studija na riječkoj Akademiji magistrirala sam s temom cyberpunka i transhumanizma i tim temama sam povezivala instalacije za tijelo i slikarstvo. Uvijek sam htjela povezati tehnologiju s klasičnim umjetničkim smjerovima i tehnikama, ali nisam mogla naći pravi način sve dok se nisam zainteresirala za glitch art. Pošto nisam znala raditi glitch, počela sam ga slikati. Gledala sam ga kao svojevrsnu konstrukciju i dekonstrukciju i počela slikati autoportrete na tom tragu. Bilo je vizualno zanimljivo i imalo mi je smisla.
U jednom momentu sam odlučila da je vrijeme da naučim raditi pravi glitch, igrati se kodom i strujom – to je ta neka postdigitalana ekspresija. Platno, koje mi je bilo glavni način izražavanja nije mi više bilo dovoljno. Glitch mi je otvorio neke pravce i prisilio me razmišljati o pokretu. Time se nadovezao na moju praksu i djelovanje na kulturnoj sceni.
2018. sam godine kao članica HDLU Međimurje imala grupnu izložbu Eteralni kod gdje nismo izlagali same radove nego QR kodove radova koji su se mogli pogledati na mobilnim uređajima. Kad sam 2019. upoznala Dinu i Vedrana, ta se praksa prirodno nastavila.
Za dokumentarac sam trenutno usred prikupljanja informacija i field researcha – tražim postojeće dokumentarce i videe o glitchu i pregledavam dostupne tutorijale o raznim tehnikama, od digitalnih metoda do analognih praksi i alata. Zanima me kako će ljudi reagirati jer puno nas je i puno je inputa i mišljenja.
D: Moj osobni interes za istraživanjem na polju zvuka i slike traje od mladosti. Svirao sam u hard-core pank bendovima, a uz to je išao i interes prema nekim drugačijim oblicima audiovizualnog izričaja, industrijske, eksperimentalne i noise glazbe. Imali smo nekoliko lokalnih punk i noise projekata, kao i onih na transverzali Karlovac – Zagreb – Križevci.
Glitch je logičan nastavak na taj alternativni i avangardni pristup umjetnosti. Glitch je, rekao bih, vizualni dio zvučnog noisea i kompatibilan je s njim. Veseli me ta mikrozajednica u kojoj radimo već nekoliko godina i koja nije samo karlovačko-zagrebačka nego je tu i Bojana iz Čakovca i ljudi iz SAD-a, Britanije, Irske, Nizozemske, Francuske i Novog Zelanda s kojima godinama surađujemo – to je globalna priča.
Od 2016. od kada surađujemo, bavili smo se, kako je Bojana rekla, različitim oblicima i pristupima glitch artu, od osnovnih – manipulacija foto datotekama s hex editorima, zatim sa zahtjevnijima – hardverskim glitch mašinama na kojima smo radili 2018. i 2019. godine. Eksperimentirali smo sa starim televizijskim uređajima, upogonili TV zid i kombinirali analogne i digitalne glitch uređaje. Iz godine u godinu smo u okviru našeg Free Art Glitch druženja u Karlovcu birali neku drugu temu. Prošle smo godine tako radili na eksperimentiranju i kodiranju raznih video-formata. Tada sam pronašao video koji sam radio prije petnaestak godina, usmjeren na neku drugu priču o neiskorištenim javnim prostorima. Taj sam video uzeo kao footage za naše radionice. S obzirom da se radi o dokumentarističkom formatu bilo je dosta posla – svaki se kadar posebno glitchao kroz različite filtere i alate. Tako je nastala ideja da bi iz toga proizašao glitch dokumentarac koji će pričati priču ne samo o nama koji smo se okupili prije nekoliko godina, nego i širu priču zbog čega se ljudi uopće bave glitchem, zašto je interesantan i kako danas funkcionira u svijetu.
Koje su specifičnosti rada na glitch dokumentarcu i/ili dokumentarcu o glitchu? Koliko je u području glitch filma izazov ostvarivanje određenog narativa i koliko je uopće moguće povezivati storytelling s glitchem?
B: Mislim da je s glitchem moguće stvoriti narativ, ali je jako zahtjevno. Iz mojeg gledišta, narativ je nešto što je pod kontrolom, dok glitch nikad nije u savršenoj kontroli, uvijek nešto pobjegne. Razmišljam o dokumentarcu i s praktične strane. Recimo da imamo tri intervjua i želimo ih spojiti npr. linearno jedan za drugim: ako želimo neku glitch tranziciju ta tranzicija bi mogla eksplodirati na totalno nepredvidive načine. Možemo dobiti artefakte koji bi mogli preuzeti cijelu priču i time dobiti i novi problem. Mislim da bismo trebali dobro razmisliti kako vizualno prezentirati taj film, o njegovoj formi i montaži, kako da poruke i intervjui budu jasni, a da opet imamo taj pank.
Meni je glitch pank i DIY nečeg službenog i formalnog. Ima tu malo pankersku estetiku. Mislim da će biti zahtjevno i da će trebati puno promišljanja, ali da će na kraju biti zanimljivo.
D: To je dosta kompleksno. S jedne strane sam glitch nema čvrstu strukturu i to je jedan od razloga zašto se dosta ljudi bavi ovakvim istraživanjem mogućnosti videa i audia. Prošle godine smo imali jako zanimljiv model rada gdje je svatko radio na svom materijalu, a zatim bi netko od kolega nastavio raditi na materijalu drugog autora. Na kraju smo dobili mergani video materijal zanimljivo izmiješan u audio, video i poeziju, u čemu je surađivalo šest polaznika rezidencije.
Zato i gledam da glitch documentarac ne bude samo video dokument o glitchu u nekoj kronologiji gdje samo pričamo i pokazujemo klipove, nego da osnova bude glitch, da radimo na videu i zvuku, ali i da dajemo komentare i gledatelju približimo kako radimo i koji su razlozi iza toga.
B: Proces smo počeli na FLAG-u ove godine, a FLAG je uvijek eksperimentalan i kolaborativan. Nismo bili limitirani klasičnim pravilima. Glitch sam po sebi preokrene sve naglavačke. S dokumentarcem imamo taj najzahtjevniji dio – napraviti koherentnu priču i narativ kojim bi mogli obuhvatiti atmosferu jedne globalne zajednice. Treba obuhvatiti atmosferu, stajališta i ekspresije kroz te uvrnute načine izražavanja.
Zato sjednemo, brainstormamo i zapišemo ideje oko kojih smo se složili, podijelimo zadatke i tako radimo dok ne skupimo dovoljno sirovog materijala kada ćemo se više posvetiti tome kako će završni proizvod izgledati.
Tko sve radi na filmu u ovoj fazi istaživanja i produkcije?
B: Dina Karadžić, Vedran Gligo, Denis i ja, za sada. Konzultiramo se i s drugim kolegama – Ianom Keavenyjem, Jonom Catesom, i drugima. Mi iz FLAG-a smo ta neka core grupa koja započinje proces pa ćemo vidjeti kuda ide dalje. Intervjuirat ćemo puno ljudi pa ćemo tražiti i njihove inpute.
D: U okviru ovogodišnje rezidencije održano je više sastanaka i konzultacija s različitim autorima, redateljima, producentima, montažerima i kamermanima. Izdvajam sastanak koji je prerastao u poludnevnu konzultaciju s profesionalnim filmašem sa zavidnim iskustvom, kojeg za sad neću imenovati. To je naš uvid u profesionalni pristup dokumentarizmu. Iako će sigurno biti na tragu, potrudit ćemo se da konačni proizvod ne bude klasični dokumentarac o jednom mikro svijetu kakvi se mogu pogledati profesionalnoj televizijskoj produkciji ili manje profesionalnoj na YouTubeu i drugim internetskim kanalima.
Nemamo produkcijske uvjete i financije da radimo klasični dokumentarni film kojem bi snimanje i montaža trajali godinu dana, s velikim brojem stručnjaka na svim razinama – od rasvjete, režije, kamere, scenarija, postprodukcije, itd. Mislim da ćemo ostati u ovim okvirima u kojima smo do sada radili – s ograničenim sredstvima radimo proizvod koji će imati neki nastavak. Već za iduću godinu možemo gledati što ćemo dalje.
B: Bavimo se glitchem, a glitch je cijeli naopak i cijeli je wrong. I s vizualne strane inherentno ima određenu vrijednost – sam po sebi može pričati određenu priču postavljenu u određeni kontekst. Imamo tu prednost da pri stvaranju dokumentarca o glitchu, čak i ako nemamo financije kakve bi bile potrebne, a rijetko ih kad imamo, možemo maksimalno iskoristiti svestranost glitcha.
Koliku će važnost imati soundscape u vašem pristupu dokumentarcu?
D: Nepisano je pravilo da radimo s copyleft i creative commons sadržajima. Prošle godine kad smo radili covere za neke materijale, pronašao sam snimke iz 2006. ili 2007. godine projekta Noise wall / Zid buke. Snimke sam poslao kolegi Ianu u Irsku koji se bavi zvukom i koji je dobivene snimke remiksirao. Lockdown smo kvalitetno proveli kroz internetsku komunikaciju: Ian je preuredio materijale, vratio ih nazad, a ja sam ih uklopio u svoje radove – i to zvuči super. Sad imamo svoj originalni materijal iz dvijetisućitih – osuvremenjen, remasteriran i iskorišten za podlogu. Gledam kako bismo slično napravili i za glitch film.
U svemu što smo do sada radili, zajedno smo donosili odluke – to je još jedan kolaborativni i horizontalni princip rada. Nemamo klasičnog redatelja ili majstora zvuka nego se svi dogovaramo. Postupak će vjerojatno biti kompliciraniji i sporiji jer svi radimo sve i dogovaramo se, ali to radimo jer nam je zanimljivo i to volimo. Spoj je to druženja, razmjene znanja, istraživanja novih i starih tehnologija, pa će i zvučna kulisa bit će na tom tragu.
Jedna od dugogodišnjih suradnica /’fu:bar/ festivala Zoe Stawska je još 2015. kokurirala izložbu Glitch Art is Dead, referirajući se na defetizam i frustraciju koji su često prisutni kad se dogodi snažno preuzimanje elemenata nekog pokreta ili subkulture, pa tako u ovom slučaju i glitch estetike, od strane mainstrema (od aplikacija do filtera na društvenim mrežama). One u isto vrijeme svojim konceptom te izložbe kontriraju tu izjavu. U čemu vi vidite osnovnu vitalnost glitch arta?
B: Format C i većina naših suradnika i kolega je u copyleftu – naša zajednica je praktički samoodrživa, dijele se alati, metode, programi i kodovi. Glitch se održava dokle god su ljudi zainteresirani za njega i dokle god su voljni dijeliti. Što se tiče komercijalizacije, izašla je igrica Cyberpunk 2077, bila je puna zabavnih bugova pri izlasku, pa smo imali cijeli 80s revival orijentiran tehnološki, što sad je strašno popularno. Estetika primarno analognog glitcha je trenutno “u modi”. Sjećam se da sam razgovarala s Ianom kako prije par godina nisam znala raditi glitch i koristila sam aplikacije na mobitelu, kako ima i glitchera koji ne žele aktivirati greške u zapisima nego love glitch u divljini, a ima i ljudi koji preziru glitch aplikacije jer je to samo filter. On je na to rekao jednu stvar s kojom se i ja slažem – i ja sam za sve te bedaste glitch aplikacije na mobitelima zato jer nekoga stvarno budu uvukle u taj svijet. Taj netko će prije ili kasnije možda doći do umjetnika koji će mu objasniti kako se te stvari rade. Glitch je tu konstantno, greške u sistemima ili sustavima neće samo tako nestati pa se glitch art kontinuirano razvija. Imamo umjetnike koji rade nove alate ili traže prečice do nekog efekta. Sve to doživljavam kao jako otvoreno, fluidno i vrlo aktivno. Kako dolaze nove tehnologije tako dolaze i nove greške i nove mogućnosti izražavanja za nas.
D: Nekad davno sam se grozio komercijalizacije undergrounda, ali kad gledaš u zadnjih pedesetak godina popularnu glazbu ili uopće popularnu kulturu, ono što je nekad bila najveća avangarda nekoliko godina kasnije je postalo turbo mainstream – od Beatlesa, Davida Bowiea, punka, tech-housa, grungea. Primjerice Nick Cave, koji je izašao iz Birthday Partyja, svira kao headliner na velikim komercijalnim festivalima, tako da nema tu ništa loše.
Što se tiče glitcha – bit će ga sve više jer je tehnologija sve prisutnija u našim životima i ljudima se događa htjeli ili ne htjeli. I oni koji ga nisu svjesni, vidjeli su ga.
Ne bih rekao da će zbog dokumentarnog filma ljudi otići na radionicu glitcha, ali možda nekog zainteresira kao što je nas početkom 2000-ih zainteresiralo kroz razne oblike VJ-inga da se ozbiljnijeposvetimo eksperimentiranju s fotografijom, video i zvukom, bilo kroz hardverske uređaje ili kroz kodiranje / data moshing.
Pitanje je koliko će nama trebati vremena za dokumentarac s obzirom da ćemo vjerojatno dosta kadrova dodatno obrađivati/ glitchati. Razlika u glitch aplikacijama koje koristimo od onih komercijalnih je to što se s komercijalnim filterima više-manje zna rezultat, a kroz FOSS znatno utječe “situacija jedinica i nula u računalu koje rade nešto nepredvidivo”.
B: Da, stvaranje slike iz čistih podataka.
D: Ili govorimo o hardverskim rješenjima gdje se npr. izmjenom jednog otpornika druge nazivne vrijednosti apsolutno mijenja izlazni impuls, slika koju vidimo. To je sve dobra mogućnost za istraživanje.
Razgovor faze I: Bojana Vojvodić i Denis Mikšić
Intervju: Martina Kontošić
Vizuali: Bojana Vojvodić
Projekt prilagodbe otvorene online platforme “Inquiry Inc.” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, posredstvom Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, 2021. i 2022.
“free-libre_art_-_glitch” program umjetničkih rezidencija organiziraju KA-MATRIX – udruga za društveni razvoj i umjetnička organizacija Format C u okviru programa Nova kultura_Hibridni grad 021. i Inquiry Inc., uz potporu Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija RH, Karlovačke županije, Grada Karlovca i Grada Zagreba.
