Koncept medijskog laboratorija može ponuditi prostor djelovanja i učenja u kojem su pokušaji i pogreške modus operandi, usvajanje vještina i znanja ovise o dinamici kolektiva, a dosezanje cilja nije presudno. Zbog svoje eksperimentalne i prilagodljive strukture, brojne su institucije, baš kao i pojedinci, pokrenule medijske laboratorije čiji opseg djelovanja varira ovisno o resursima na kojima je utemeljen, kao i o ideološkim pretpostavkama kojima teži. Iako nije isto radi li se o laboratoriju na MIT-u ili u lokalnom skvotu, o višegodišnjoj institucionaliziranoj inicijativi ili o privremenom DIWO rješenju, medijski laboratoriji su svakako inspirativna mjesta susreta, suradnje, eksperimenta i učenja. Ipak, ono što povezuje baš sve medijske laboratorije odnos je prema tehnologiji, a osobito prema novim medijima.
Od devedesetih postoji tendencija da se prekorače uspostavljene granice i da se stvori „kolektivni mozak”, kako se navodi u tekstu Hacklabs to technological cooperatives (2017.): „Hacklabovi su, u skvotovima ili uredima udruga, bili mjesta za eksperimentiranje, učenje o stvarima koje nisu bile dostupne jer još nisu svi imali pristup internetu, a ni računalo. Hakeri su bili jedva vidljivi, a hacklabovi su postali mjesta okupljanja na kojima su “izolirani” hakeri došli u dodir s društvenim pokretima. Iz toga je proizašla snažna free/libre software zajednica koja je uvelike utjecala na pristup slobodnoj tehnologiji.”
Iako su od devedesetih do danas internet i računala postali znatno dostupniji, došlo je do još veće centralizacije, komercijalizacije i nadzora zahvaljujući privatnim interesima velikih korporacija poput tzv. GAMAM-a (Google, Apple, Meta, Amazon, Microsoft). Internet tako postaje izrazito komercijaliziran i konzumeristički nastrojen prostor, a shodno tome se proizvodi i koristi strojna oprema. Zbog toga, kada danas govorimo o potrebi za medijskim laboratorijem, takvu inicijativu možemo razumjeti i kao odgovor na postojeće društvene, političke i ekonomske reperkusije korištenja suvremenih tehnologija, ne bi li se pronašli oni zapećci koji pružaju mogućnost kritičkog djelovanja.
Tara McPherson je u svojem tekstu U.S. Operating Systems at Mid-Century (2012.) na pitanje „ako smo već suučesnici sa strojem, što nam je činiti?” odgovorila da za bolje razumijevanje strojeva i mreža koji neprestano oblikuju naše živote nije dovoljno proučavati ekrane i slike koje plešu po njima, već je potrebno nadići studije ekranske reprezentacije i retorike vizualnosti. Štoviše, autorica smatra kako za uspješno čitanje prikaza koji traže simptome grešaka i uspjeha informacijskog kapitala ne možemo razumijevati logiku tih sustava i mreža samo na razini čitanja naših ekrana. McPherson objašnjava: „Kapital je potpuno organiziran pod znakom modularnosti. Djeluje putem algoritama i baza podataka, putem simulacije i obrade podataka. Naše ekrani su poput naslovnica koje prikrivaju duboko podijeljene oblike strojnog i ljudskog rada. Usredotočiti se isključivo na njih, na našu je štetu.” Zato je ključno razumijevanje koda, odnosno razumijevanje logike sustava i mreža iznutra.
Pokretanje medijskih laboratorija stoga je iznimno važno, osobito onih koji za cilj imaju kritičko mišljenje i djelovanje jer prepliću mogućnosti računalnog i vizualnog jezika. Slobodni softver je doveden u vezu s umjetničkim digitalnim formama i njihove premise postaju neodvojive. Djelovanje medijskog laboratorija tako omogućava različite perspektive i otvara nova razumijevanja logike sustava koji prečesto uzimamo zdravo za gotovo.
Upravo iz takvih poriva je 2019. pokrenut mediaLAB koji funkcionira kao otvoreni novomedijski laboratorij kritičke digitalne umjetnosti čime suvremenoj tehnologiji suprotstavlja umjetnost kao alat kritičkog mišljenja. Pokrenut na inicijativu Formata C i Hacklaba, MediaLAB je organiziran na principima suradnje i horizontalne strukture odlučivanja, a ideja je da svi uključeni doprinose razmjeni znanja i vještina te diskusiji o recentnoj digitalnoj umjetnosti i pratećim paradigmama. Kako sami navode: „Temeljna ideja mediaLAB-a je propitati, razumjeti i zrcaliti trenutne tehno-socio-ekonomske sustave koji omogućuju i/ili uvjetuju kulturološke okvire novomedijskog stvaralaštva, te pružiti podršku svim autoricama/ima (ne)umjetnicama/ima koje/i slobodnim softverom otvorenog koda, permisivnim licencama i suradničkim eksperimentalnim stvaralaštvom žele istražiti pred-koncipirane novomedijske standarde, njihove posljedice i potencijalna intersekcijska izvorišta.” Kao dugoročan cilj je istaknuto pružanje podrške nezavisnom, nekomercijalnom i kritičkom digitalnom umjetničkom stvaralaštvu, a posebno je istaknuta digitalna vizualna, video i mrežna umjetnost, te hakerski suradnički ethos i su-djelovanje marginaliziranih skupina. Tijekom svojeg djelovanja, mijenjao se prostor mediaLAB-a od fizičkih premisa prostora Hacklab01 u AKC Medika do isključivo digitalnih premisa mreže, a mijenjao se i sastav aktivnih članova od lokalnih do međunarodnih.
Susreti neformalne grupe umjetnika_ca i programera_ki rezultirali su Manifestom održive digitalne umjetnosti, u grupi nazivan SUDA (Sustainable Digital Art Manifesto), što neizbježno evocira sudo naredbu koja se u linux sustavu koristi da korisnik dobije administrativna prava. U objavljenom manifestu stoji da je održivost digitalne umjetnosti određena kao neodvojiva od postojećeg hardvera, recikliranog materijala i opreme, izmiče komodifikaciji i materijalizira se u niskobudžetnoj produkciji koja zaobilazi komercijalna rješenja. Pritom autore manifesta zanima „medij koji zahtijeva ravnopravnost, afirmira grešku i proces, koji umjetničkoj proizvodnoj strukturi daje mogućnost decentralizacije i potiče na korištenje (međuzavisnost) različitih umjetničkih praksi.”
Manifest je ujedno poslužio kao podloga projektu AUDIUM (Autonomna {digitalna | mrežna} umjetnost) koji je istraživao mogućnosti koje potpomažu ekološku održivost digitalne umjetnosti. Fokusirajući se na pokretanje digitalne infrastrukture pomoću solarne energije, u okviru projekta se bavilo načinima stvaranja, čuvanja i reproduciranja digitalne umjetnosti s minimalnim utjecajem na okoliš, bez ovisnosti o postojećoj državnoj ili korporativnoj infrastrukturi. Ključno pitanje je bilo vezano uz oblike i formate u kojima umjetnička djela mogu biti prikazana kada internetska mreža ili električna energija izostaju. Stoga je AUDIUM postao prvi ostvareni projekt mediaLABa, iako primarni cilj laboratorija nije realizacija pojedinih projekata, već do toga dolazi indirektno.
Osim AUDIUM-a, metodološki i tematski se na djelovanje mediaLAB-a nadovezuju i projekti poput Notes on Autonomy, automatski generirane knjige umjetnika te nadolazeće istraživanje koje se bavi simbiozom servera i medija skulpture.
MediaLAB, dakle, funkcionira kao prostor korektiva ili refleksije postojećih sadržaja, ali i više od toga jer zahvaljujući svojem eksperimentalnom karakteru njeguje zametke nekih novih inicijativa. Jedna takva inicijativa je planirana za javno predstavljanje u riječkom Peek&Poke muzeju specijaliziranom za računala i digitalnu tehnologiju. Kroz seriju radionica posvećenih održivosti digitalne umjetnosti, akteri mediaLAB-a će svoje preokupacije podijeliti sa svim zainteresiranima i time iscrtati nove mogućnosti suradnje i dijeljenja znanja.
Reference:
Lisa Nakumara i Peter A. Chow-White (ur.), Race After the Internet. Roultledge, London, 2012.
Technological sovereignty Vol.2., Descontrol, Barcelona, 2017.
Tekst: Irena Borić
Lektura: Martina Kontošić
Projekt prilagodbe otvorene online platforme “Inquiry Inc.” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, posredstvom Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, 2021-2022.
“mediaLAB” suradnički studio provodi umjetnička organizacija Format C uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.
