Prisutnost tehnološkog tijela je u digitalnom svijetu vizualno opipljiva i predodređena za komunikaciju, pri čemu se odmiče od fizičkog tijela i mijenja ga u skladu s tehnološkim mogućnostima i subjektivnim željama. Tehnološko tijelo je hiperrealno, simulirano, iskrivljeno, izmišljeno, ograničeno, otuđeno, ponovljeno. Ono se afirmira, čak i kad smo udaljeni od tipkovnice. Nove tehnologije pritom grade novi pogled na tijelo, istovremeno ga dekonstruirajući i simulirajući idealizirane verzije. Na mreži tijelo postaje (trodimenzionalni) objekt, prazna ljuštura čiji sadržaj tek treba upisati, ako uopće. Obući ćemo ga poput odijela i započeti performans na mreži. Iako tehnološko tijelo nudi neku vrstu dodatnog prostora za izvedbu (vlastitog) identiteta, mogućnosti nisu beskonačne i ne ostaje mnogo prostora za odbijanje očekivanog izvođenja ili za drugačije performiranje.
Ključna pitanja i dalje ostaju: čije je tijelo operativno, kakvo je to tijelo, što mu se pripisuje i što se u njega upisuje? Može li singularno tijelo reprezentirati druga i drugačija tijela? Tko ga proizvodi i repliciraju li se tako postojeće predrasude i prevladava li pristranost prema određenim osobinama? Drugim riječima, koliko tehnološko tijelo odražava društvo koje ga proizvodi, kao i postojeći politički, ekonomski i društveni poredak?
Zbog nametljivosti korporativnih strujanja u oblikovanju tehnoloških tijela, glitch u konstruiranju digitalnog (auto)portreta daje znatno više od začudne estetike slomljene slike. Smislenim ga čine njegove mutacije, nepredvidivost i afinitet prema slučajnosti. Ne samo da upućuje na tehnološku nepredvidivost i nesavršenost stroja, već raskraja fizionomiju idealiziranog (i očekivanog) tehnološkog tijela te otvara novi prostor za razumijevanje novonastalih digitalnih identiteta. Ogoljena i izokrenuta digitalna struktura skupa binarnih podataka čini svojevrsni otpor beskonačnim simulacijama i idealiziranjima tijela na mreži. Za teoretičarku glitch feminizma Legacy Rusell “glitch stvari pokreće, ali ih i blokira. Potiče kretanje dok stvara prepreku. Greška postaje katalizator, otvara nove putove, dopuštajući nam da krenemo novim smjerovima. Na internetu istražujemo nove javne prostore, stupamo u kontakt s novom publikom i, iznad svega, glitchamo između novih koncepcija tijela i sebe. Stoga je greška nešto što nadilazi doslovnost tehnološke mehanike: slavi neuspjeh kao generativnu silu, kao novi način bivanja u svijetu.” Za Legacy Rusell online eksperimentiranje nas ne udaljava od bivanja u fizičkom svijetu niti nas sprečava da stvorimo značajne i složene zajednice mimo naših ekrana, već nam oblikovanje sebe, u vidu digitalnih koža koje razvijamo online, pomaže u dubljem razumijevanju nas samih.
Glitch tijelo tako ima mogućnost raskrajanja postojećih identiteta i stvaranja prostora za višestruke stvarnosti čije implikacije sežu s obje strane ekrana. Štoviše, glitch tijelo je mnogo više od prazne ljušture digitalnog avatara – ono je uvijek u nastajanju i neprestanoj mijeni. Kad Legacy Rusell govori o (de)kodiranju roda, govori o njegovom konstruiranju, ali i (ne)mogućnostima njegovog čitanja. Čitljivost korespondira sa standardnim društvenim i kulturnim kodiranjem (npr. biti bijelac, biti cis, biti hetero), zbog čega su glitch tijela nevidljiva. To ih, paradoksalno, štiti od online nadzora, šifrirana i nečitljiva unutar striktno rodnog svjetonazora, opiru se normativnom programiranju.
Time možemo objasniti zašto brojni umjetnici_e eksperimentiraju s online reprezentacijom stvarajući višestruke identitete koji nisu nužno međusobno isključujući. Primjerice, Ras Alhague stvaraju brojne identitete, a glitchem se služe kako bi istražili seksualnost i rodno izražavanje kroz distorziju golotinje i ženstvenosti. Iako imaju brojne identitete koji se konstruiraju na drugačije načine, svi na različite načine koriste glitch autoportrete. U fokusu je uvijek slika njihovog tijela, pomalo slomljena, ali uvijek dovoljno porozna da pojedini motivi ostaju prepoznatljivi. Takvi autoportreti s jedne strane dopuštaju umjetnicima da budu vlasnici pogleda koji objektivizira, a s druge govore o njihovom razumijevanju digitalnih slika koje cirkuliraju internetom.
Uostalom, (auto)portret nikad nije samo puki dokument vremena – on prikazuje različite kvalitete predstavljenog subjekta, ali i odnose moći i društveno politički kontekst koji ga uvjetuje. U tom je smislu zanimljiv primjer rad A Vernacular of File Formats, (2010.) u kojem je Rosa Menkman kroz niz oštećenih autoportreta ocrtala jezik algoritama kompresije. Rad se sastoji od jedne izvorne slike, originalnog portreta i njegovih rekomprimiranih i glitchanih ponavljanja. Komprimiranjem izvorne slike i naknadnom implementacijom iste (ili slične) pogreške u svaku datoteku, uobičajeno nevidljivi kompresijski jezik pojavljuje se na površini slike. S time da A Vernacular of File Formats nije bio samo početak umjetničina istraživanja o politici formata datoteka i njima svojstvenih rezolucija, već je funkcionirao kao tezaurus ili priručnik za glitch estetiku. U početku su umjetničini glitch autoportreti cirkulirali mrežom prateći njen nasumični tijek. No, s vremenom se korištenje tih slika otuđilo od same autorice, od toga da je njen portret postao profilna slika drugih identiteta na društvenim mrežama do toga da je krasila naslovnice knjiga, časopisa i glazbenih izdanja na internetu. Možda razlog takvom cirkuliranju glitch autoportreta treba potražiti u specifičnoj estetici koja izmiče normativu digitalne reprezentacije. Ipak, umjetnicu je prvenstveno zanimao kȏd, odnosno raskrajanje toka informacija u pozadini slike. Nastala estetika samo je rezultat njenog eksperimentiranja s lomljenjem slike.
Bez obzira radi li se o fascinaciji estetskim ili kodnim izazovima, umjetnici su zahvaljujući korištenju glitcha, kao i njihova publika, dovedeni u novi prostor značenja. Unatoč tome što novonastalo značenje nije nužno očito, s jedne strane nam je približen jezik stroja, a s druge ljudska greška. Upravo korištenje slučajne greške kako bi se dekonstruirao tok vizualnih i zvučnih informacija ogoljava strukturu tehnološkog tijela i čini ga prijemčivim za nova značenja, odnosno nove stvarnosti.
Reference:
Duveau, Laetitia, Ras Alhague’s Glitch World. https://www.curatedbygirls.com/ras-alhagues-glitch-world/. 21. kolovoza 2022
Menkman, Rosa (2011.) The Glitch Monument(um). Network Notebooks 04. Amsterdam Menkman, Rosa (2020.) Beyond resolution. i.R.D. Russell, Legacy (2020.) Glitch Feminism. A Manifesto. Verso
Tekst: Irena Borić
Vizual: Ras Alhague
Projekt prilagodbe otvorene online platforme “Inquiry Inc.” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, posredstvom Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, 2021-2022.
Ovaj tekst dio je tematske produkcije “/’fu:bar/” festivala.
