Radi uvjerljivijeg iskustva virtualne zbilje, odmah pri ulasku odijevamo digitalnu ljušturu u obliku avatara. Iako je naše tijelo ograničeno VR protezama, avatar nam dopušta lakoću postojanja u novom svijetu. Možemo li ga promatrati kao ideološki prozor u virtualni svijet? Mogu li avatari utjecati na naše pretpostavke o identitetu u doba simulacije?
Ako pitate korporacije poput Facebooka, one su već 2016. s Facebook Reality Labs (FRL) krenule razvijati 3D tehnologiju i sustave umjetne inteligencije ne bi li razvili fotorealistične avatare. U višegodišnjem istraživanju rekonstruirali su strukturu tijela i kretnje do najsitnijih detalja, automatizacijom prikupljenih podataka omogućavajući stvaranje fotorealističnih avatara. Animirani u trenutku korištenja, svrha im je povezivanje korisnika u virtualnoj zbilji jednako prisno kao u stvarnosti. Imajući u vidu Facebookove politike prikupljanja podataka, njihov pristup razvijanju avatara djeluje kao produbljivanje strategije aproprijacije osobnih podataka, samo što ovaj put uključuju sken čitavog tijela, njegovih mimika i gesti.
Dok je za digitalne korporacije što vjernija simulacija krajnji cilj, umjetnička stremljenja su posve suprotna. Izložba Tijelo na mreži Vedrana Glige i Marte Stražičić1Izložba je održana 2017. u sisačkoj Galeriji Striegl, a ko-kurirala sam je s Martinom Kontošić i Renatom Šparadom., između ostalog je ukazala da je tijelo na mreži, bilo antropomorfno ili ne, uvijek prvenstveno digitalni objekt. Pritom umjetnike nije zanimala fantastična iluzija koju tehnologija može proizvesti, već kako se od te iluzije odmaknuti, radi čega su svoj izraz našli u glitchu. Umjesto na simulaciji, inzistirali su na grešci i nesavršenostima te razotkrili tehnološku pozadinu digitalnog tijela. Iako se izložba nije direktno bavila avatarima, izuzetno je važno razumijevanje tijela na mreži kao digitalnog objekta jer je u takav objekt moguće upisati brojna značenja.
Za Aminu Ross konstruirani objekti djeluju kao kontejneri za različite projekcije, bilo da je riječ o rasnim, klasnim, seksističkim, homofobnim ili transfobnim projekcijama. U svojem radu preispituje mikro geste povezivanja, a to izražava u načinu tretiranja tijela. Pomoću softvera za 3D animaciju posjetiteljima nudi modele avatara, čiji se oblik tijela, veličina, položaj i koža mogu oblikovati po želji. Koža i odjeća tih avatara svedena je na jednu JPG datoteku: konture tijela izrađene su poput krojeva za šivanje, primjerene za kalupe avatara. Koža avatara doslovno je završni sloj, površina nanesena na drugu površinu poput glazure. Ross ustvari zanimaju kontaktne točke između kalupa i kože avatara čime naglašava konstruiranost virtualnog identiteta. Otkrivanje kontaktnih točaka funkcionira kao svojevrsni glitch i greška koju je potrebno istaknuti i pojmiti da bismo se odmaknuli od zavodljivih iluzija digitalnih svjetova.
LaTurbo Avedon ima nešto drugačiji pristup jer on_a doista jest virtualni identitet. Djeluje kao avatar i umjetnik_ca od 2008., a svoju praksu temelji na nefizičkom identitetu i autorstvu. U svojim djelima osvjetljava sve veći intenzitet između korisnika i virtualnih iskustava, pri čemu slijedi kreativna okruženja koja produbljuju značenje sjećanja pronađenih u metasvijetu. Ne odstupa od virtualnog identiteta i svoj proces stvaranja likova nastavlja kroz igre, performanse i izložbe.
U okviru produkcijske rezidencije VR inkubator Teuta Gatolin je producirala rad naziva Elapsing Lorem Ipsum, svojevrsno istraživanje relacija među kaosom i identitetima. Pritom ona Lorem konstruira kao personu koja može nastaniti druge objekte. Ideja joj je konstruirati identitet poput kazališne drame koju može uprizoriti bilo tko. U prostoru virtualne zbilje se koristi oprostorenim poetskim jezikom koji je nastao metodama slučajnosti i izrezivanja iz tekstova dostupnih u javnoj domeni. Za umjetnicu se Lorem događa negdje na razmeđi slučajnosti i namjere.
Ekranski zapis virtualnog djela Teute Gatolin
Dok LaTurbo Avedon svojim virtualnim identitetom reagira na vlastito digitalno okruženje, a Teuta Gatolin promišlja identitet koji se može nastaniti drugdje, umjetnici Basel Abbas i Ruanne Abou-Rahme u radu At Those Terrifying Frontiers Where the Existence and Disappearance of People Fade into Each Other koriste avatare kako bi reagirali na stvarnu političku situaciju. Avatari su stvoreni putem softverskog programa koji ih je generirao iz jedne slike, a svi avatari u videozapisu potječu od slika ljudi koji su sudjelovali u Velikom maršu povratka koji se redovito odvija na pomorskoj liniji u Gazi, području koje je pod fizičkom opsadom Izraela od 2006. Umjetnici pjevaju pjesmu kao višestruki avatari, a scenarij se temelji na fragmentima djela After the Last Sky Edwarda Saida, koje odražava što znači biti izgrađen kao “ilegalna” osoba, tijelo ili entitet. U projektu su korištene slike niske rezolucije koje su kružile internetom; softver avatara podatke i informacije koje nedostaju na originalnim slikama renderirao je kao ožiljke, glitcheve i nepotpune crte lica. I baš je glitch često alat koji svojom namjernom nesavršenošću pruža priliku za transformacije virtualnih identiteta.
Iako sve spomenute umjetničke pozicije imaju različite pristupe korištenju avatara, znakovito je da niti jedna ne zagovara simulaciju. Amina Ross se koristi avatarima kako bi uputila na složenost konstruiranja virtualnog identiteta, dopuštajući pritom da tragovi nastale konstrukcije ostanu vidljivi. Avatari kod Basela Abbasa i Ruanne Abou-Rahme predstavljaju izbjeglice čiji je pravi identitet vrlo krhka konstrukcija, što su primjereno prikazali upravo isticanjem tehnološke neulaštenosti. LaTurbo Avedon svojim virtualnim identitetom reagira na digitalno okruženje što utjelovljuje svojom besprijekornom pojavom koja u njihovom slučaju ima smisla jer avatar nema prepoznatljivi oslonac u materijalnom svijetu. Teuta Gatolin pak umjesto oplošja avatara kreira jezgru identiteta koji bi se mogao utjeloviti bilo gdje. Navedene umjetničke prakse pokazuju da je negdje u pukotinama između roda i tehnologije moguće stvoriti tijela koja dekonstruiraju upisana značenja i obračunavaju se s diskriminativnim projekcijama. Time se ujedno obračunavaju sa zavodljivim tehnologijama virtualne zbilje i inzistiraju na važnosti sadržaja koji se pomoću nje proizvodi.
O svojem radu i kontekstu u kojem nastaje govori: Teuta Gatolin
Tekst: Irena Borić
Lektura i podcast: Martina Kontošić
Projekt razvoja otvorene online platforme “Inquiry Inc.” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, posredstvom Javnog poziva za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja, 2021.
“VR inkubator” produkcijski projekt u okviru programa “Inquiry Inc.” provodi umjetnička organizacija Format C uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.
